Bilogora

Bilogora (Bilo-gora, Bilo-gorje) je nisko prostrano gorje u sjevernoj Hrvatskoj. Sastoji se od niza humaka i brežuljaka, te kratkih niskih bila zaobljenih grbina i glavica, koja se pružaju duž jugozapadnog ruba Podravine od sjeverozapada na jugoistok u dužini oko 80 km, s najvišim šumovitim vrhom 309 m – Stankov vrh.

Između Bedenika i Črešnjevice široka je od 16 do 18 km, dok je na zapadnom kraju, između potoka Dubravke i Koprivnice, široka oko 45 km. Ako se 7 km široko Ivaničko humlje ne ubraja, na istočnom krilu od Bastaja prema Virovitici široka je oko 24 km.

Sjeveroistočni pristranci strmiji su od jugozapadnih. Na zapadu se 186 m visokim Lepavinskim prijevojem nadovezuje na Kalnik, a na istoku 270 m visokim Đuloveskim prijevojem na Papuk. Unutar ovih međa zaprema Bilogorje iznosi 1700 km2 te je drugo po prostornom opsegu u sjevernoj Hrvatskoj.

Po svojoj visini Bilogora je najniža, ali prostranstvom jedna od najvećih naših gora. Premda se u geografskom smislu ubraja među humlje, zbog svoga je položaja usred prostrane ravnice prilično uočljiva. Vrlo je pravilnog reljefa. Njezino jasno izraženo bilo blago se spušta na južnu stranu, a malo strmije na sjevernu stranu. Razvodnica je između savskoga i dravskoga poriječja i dijeli Bilogorsku Podravinu od Lonjsko-čazmanske zavale. Na jugu Bilogore njezini pristranci pružaju se sve do Moslavačke gore.